Hrvatice i Hrvati:
«... prema prošlosti stavovi mogu biti razliciti:
Ima ljudi koji toliko
cijene prošlost, da ne dopuštaju bilo kakvu kritiku. Samo je hvale. I stvarno žive u prošlosti. Njima se prošlost pretvara u životnu svrhu, umjesto da im bude
UCITELJICA ZIVOTA, iskustvo koje ce ih povesti prema sretnijoj buducnosti.
Ima pak drugih koji s toliko kritike nastupaju prema
prošlosti, da sijeku granu na kojoj sjede, jer BEZ PROSLOSTI NEMA BUDUCNOSTI.
Onaj koji se odrice svoje vlastite kao i narodne
prošlosti nalazi se izgubljen u svijetu, kao siroce, bez oca i majke.
Tek onaj koji prošlost cijeni, uci iz nje, proucava što
su rekli naši stari, što su ucinili, kako su se borili i u cemu su pogriješili,
te na temelju izucenoga radi za bolju buducnost, stvarno predstavlja pravog
borca u opcenarodnom pokretu».
Slijedeći poruku ovih prethodnih
misli izrecene od, po vecini nama, nezaboravnog dra Ive Korskog, odlučio sam
danas iskoristiti ovu priliku, kako bih
podijelio s vama čitanje triju (vrlo lucidnih) razmišljanja u vezi s desetim
travnja. Svako razmišljanje pripada
predstavnicima razlicitih generacija:
U ime desetotravanjske generacije, kao izravni predstavnik (i protagonist)
tog povijesnog dijela naše povijesti, pročitat ću riječi hrvatskog borca,
političara i filozofa profesora Ivana Oršanića.
U ime srednje generacije, čut cemo riječi koje nam šalje iz Domovine
Profesor Mario Ostojić. On je rođen i odgojen (kao mnogi od nas tu prisutnih) u
Argentini, ali od samoga početka Domovinskoga Rata pa sve do danas, živi u
Hrvatskoj, gdje se ozbiljno bavi političkim javnim životom.
I na kraju, u ime mlađe generacije, citirat ću vam riječi Ante Birina, vrlo
mladog hrvatskog profesora povijesti (člana Hrvatskog instituta za povijest) iz
njegovog djela Ustaštvo i Nezavisna Država Hrvatska između znanstvenih istraživanja
i političkih odrednica.
Započnimo s mislima profesora Oršanića koji nam odmah na početku svoje vrlo
oštre analize jasno pokazuje odakle potječu napadi na povijesnu pojavu desetoga
travnja i Nezavisne Države Hrvatske:
«Svima bez ijednog izuzetka, koji su do sada dotaknuli
povijesni period NDHe s karakterom iskljucivog napadaja, ili zbog toboze nekog,
vanjsko-politickog razloga, odjelivanja ustastva od hrvatskog naroda, moze se
dokazati pomanjkanje politickog, filozofskog, socioloskog znanja, te volje i
sposobnosti da u ovu pojavu hrvatskog naroda udu s dubokom intelektualnom,
moralnom i nacionalnom odgovornoscu.
Osobito oni, koji su svoj zivot, zelje i djelovanja
intelektualnog i politickog rada razvijali na historijskoj varianti
jugoslavenske domovine, nastoje tvrditi da su ustase zlocinci s kojima hrvatski
narod nema nista zajednicko, ili cak da se upravo po ustastvu, moze pokazati da
bi Srbi i Hrvati bili jedno i jedan te isti narod.
Samo historijska varianta jugoslavenstva bi htjela da je
ovo istina i da se ovako interpretira ustaski period hrvatske povijesti, i samo
prijatelji te varijante u vanjskom svijetu zele da se takva interpretacija
ucini sluzbenom interpretacijom hrvatske politike, jer onda racunaju da u njoj
ima pasti i ideja drzave Hrvatske na medjunarodnoj platformi, kao previse
vezana s takvim ustaskim imenom».
Medjutim povijest se ne briše.
Poslušajmo sada kako nam hrvatski desetotravanjski intelektualac nastoji
solidno definirati ne površnu, nego pravu duboku duhovno-povijesnu istinu o hrvatskom narodu u ustaškom periodu
hrvatske povijesti:
«Povjesna je istina da je u ustastvu bila olicena ideja
drzave i borba do smrti za drzavu.
Povjesna je istina da je ustastvo bilo u ovom smislu
prihvaceno po ogromnoj vecini naroda.
Povjesna je istina da ustastvo nije prihvaceno kao
stranacko-politicka organizacija hrvatskog naroda.
Povjesna je istina da ustaštvo u svojoj borbi za drzavnu
opstojnost nije bilo ni komunofilsko, ni srbofilsko, ni germanofilsko, ni
talijanofilsko, ni anglofilsko, ni frankofilsko, ni demokratsko, ni fasisticko.
Hrvatski narod, u ustaškom periodu hrvatske povijesti,
htio je svoju drzavu, bio je pripavan boriti se protiv svih, bez obzira na
ideologije, i cinio je to; borio se protiv komunizma, Srba, Nijemaca, Talijana i
Engleza, jednostavno zato sto su oni, svaki posebice, tu drzavu rusili;
Jedni, u sluzbenom karakteru prijatelja i saveznika,
Drugi, u sluzbenom karakteru neprijatelja, a treci, bez ikakva sluzbenog
karaktera, no stvarno u svim mogucim okvirima; jedni komunisti, drugi fasisti,
treci demokrati».
Međutim, nakon ovih kategoričkih definicija o nuklearnom sadržaju
desetotravanjske revolucije, ne želeći upadati u puki idealizam, nego vođen
realizmom kojega samo može nadahnuti prava ljubav za istinom, profesor Oršanić
također hrabro te iskreno kaže:
«Istina je da je u
tom periodu bilo satelitkih dusa, kao sto je istina da je za odlucujucu vecinu
ideja nazavisnosti bila sredisnja ideja svekolikog djelovanja.
Istina je da je bilo osoba koje su gledale iskoristiti
revolucionarno i ratno stanje iskljucivo za svoje sadisticko-zlocinacke
instinkte, osobe koje su zaboravljale da politika bez odgovornosti ne vodi
trajnim uspjesima, kojima se zavrtjela glava uslijed visine polozaja na koje su
se popeli: i po zaslugama, i bez ikakvih zasluga. ...
Ali istina je i to, da cijela hrvatska povijest ne
poznaje ta divna, genijalna, pa cak i svetacka junastva i djela koja su vjekovi
spremili za ovaj period borbe za slobodu i nezavisnost.
Samo najvulgarniji prostak moze svemu tome davati oznake
i razloge fasizma i satelitstva.
Povijest se ne brise»
U sljedecim redovima prof. Oršanić nastoji rasvijetliti povijesne uzroke
koje stoje iza razvoja događaja onako kako su se manifestirali te tumači:
«U hrvatskom je narodu stoljecima slagano I slozeno mnogo
toga sto ga je politicki, ekonomski, duhovno I moralno imalo dotuci, zatuci,
unistiti, razrovati I pokvariti. Po
svakom komádicu hrvatske zemlje sloboda je nemilosrdno gazena, a oni koji su je
htjeli nositi, propovijedati I ostvariti, najsurovije su proganjani.
Covjek Hrvat ne bi bio ljudsko bice, a Hrvati povijesno
bice, kada ne bi neprestano osjecali prirodnu I urodjenu teznju za slobodom
koja je ugusivana I gazena danima, godinama I stoljecima.
Stoljeca slazu zelje I teznje, sve sto je gledao, osjecao
I dozivljavao narod. A slozeno je mnogo
toga: I dobra I zla.
U povijesnoj varijanti hrvatske drzavne ideje, kao ideje
slobode, ti dani, te godine, ta stoljeca eksplodiraju, naslage su nasle otvor
slobode, lava je potekla I zacrvenila se.
Kojim je to cudom mogao hrvatski narod biti iskljucivo
svetacki, junacki, dobar, plemenit I odgovoran, kada mu se jos k tome
suprotstavljaju na putu slobode I ostvarenja I takozvani prijatelji I
neprijatelji, pa cak I nekakva «braca» jugoslavenske varijante…..
Zasto nije eksplodiralo samo I iskjucivo sve sto je
lijepo i dobrođ
Zasto i kako, jasno je, kada su vjekovi nase povjesti
pripadali onima koji su lijepo i dobro unistavali i progonili.
Ta mi, koji volimo tu Hrvatsku, ne mozemo zeljeti, i
nismo zeljeli, da zlo caruje Hrvatskom, makar je zlo bilo takodjer u nama i po
nama.
(Oni koji su se grcili od jada i nevolje sto ne ide kako
treba i koji su grijesili, ne shvacajuci zasto su slobodu oznacili grijehom –
jer nisu bili gospodari vjekova; oni koji su u borbi sve izgubili; ona zemlja
natopljena krvlju; oni kojima je jedina ambicija bila dati sve, a ne uzeti
nista, svi mrtvi i zivi, pravedni i krivi, sav onaj narod koji je oko ideje
slobode dao i davao sve sto je imao i kako je imao, zna samo za jednu
interpretaciju:
Period od godine 1941.-1945. bio je PERIOD BORBE ZA DRZAVU
KAO UVIJET NARODNE SLOBODE.»
Na koncu svojega hrabrog i vedrog izlaganja ovaj desetotravanjski prvak,
kojega nisu niti slavni niti tragični povijesni događaji uspjeli duhovno
zatvoriti niti slomiti, nego su ga, naprotiv, učvrstili prema budućim borbama,
lišen ikakvog kompleksa malovrijednosti poručuje nam kako se moramo ispravno
postaviti prema događajima naše prošlosti:
«Nismo mi konacno prvi narod koji je nakon dugih vremena
borbe za slobodu prosao kroz jedan revolucionarni period.
Tko hoce, na primjer, francusku revoluciju shvacati samo
kao rezanje glava na giljotini u najblazem je smislu lud; tko hoce hrvatsku
revoluciju gledati samo u zlocinu – nista manje.
Jako bismo se prevarili misleci da bismo trebali iznositi
samo lijepe stvari iz nase povijesti, a samo se braniti ako bi nam neprijatelji
iznosili neugodne. Medjutim, mi trebamo
nase neugodne stvari zbog nas, isto kao i lijepe. Povijest se ne prelazi presucivanjem , jer je
povijest i u nama, ako smo narod.
Ako se, dakle, uputimo svome povijesnom bicu iskreno i s
ljubavi, bez lazljiva straha od bilo koga i vjesto nametanih sugestija o nasoj
povijesti, utvrdjivat cemo malo po malo da se iz prividne slabosti dizemo sve
snazniji, tako da nikakvi outsaideri, surogati i diskretni spekulanti nece moci
iskrivljavati pravu nit hrvatske volje za slobodom od jucer, od danas a za
sutra.
POVIJEST SE NE BRISE – NI U SVOJIM STRAHOTAMA NI U SVOJIM
VELICINAMA, NICIJA, PA NI HRVATSKA, NIKOME ZA VOLJU, LJUBAV, STETU ILI
KORIST.
Prijeđimo sada na riječi jednoga
pripadnika srednje generacije –
profesora Marija Ostojića. Mario pripada onom dijelu hrvatskoga naroda koji se
je silom prilika rodio izvan Hrvatske, jer su njegovi roditelji nakon Drugog
svjetskog rata morali napustiti domovinu
kako bi preživjeli jugokomunistički pokolj. Oslobođen jugomarksističkog pranja
mozga, odgojen i školovan u slobodnom svijetu i u okviru naše rodoljubne i
kršćanske sredine tu u Buenos Airesu, 1991. godine napušta sve, te odlazi u
Hrvatsku kako bi se priključio novoj borbi hrvatskoga naroda za slobodu.
Poslušajmo pozdrav koji nam ovom prilikom u duhu zahvale šalje iz
Hrvatske:
«Danas smo zahvalni desetotravanjskoj generaciji:
- jer je iskoristila povijesnu priliku i ostvarila
hrvatsku državu 10. travnja 1941.,
- jer je (hrabro) branila tu državu, iako ju nije uspjela
obraniti,
- jer je nakon poraza 1945. zločinački ubijena na
Bleiburgu i na Križnim putovima, okrutno kažnjena u Domovini i raseljena po
svijetu, ali
- jer je unatoč tragediji, sačuvala Hrvatsku Državnu
Ideju i Ideju Narodne Slobode, i
prenijela te ideje nama.
Popratimo pažljivo sada razumno
povezivanje povijesnih iskustava koje nam prenaša:
«Zahvalni smo desetotravanjskoj generaciji jer je
prenijela te ideje Nama (sljedecim generacijama) koji smo, uz Božju pomoć i
požrtvovnost hrvatskih branitelja, opravdali njihovu borbu i obnovili Hrvatsku
Državu 15. siječnja 1992.
Tad je desetotravanjska generacija jasno pokazala da se u
prošlosti borila isključivo za hrvatsku državu,
podržavši, 47 godina kasnije, istu borbu. Iako su je (sada) vodili oni
koji su se tijekom Drugog svjetskog rata borili protiv te iste (ondasnje)
države.
Desetotravanjska generacija nije se - kao partizani
1941.- digla protiv nje jer ju je vodio jedan bivši partizanski general (Dr.
Franjo Tudjman). Već ju je podržala, i
onda kada je bila dobrim dijelom okupirana i amputirana, i sada, kada joj je
iščupana utroba: Bosna i Hercegovina, za razliku od neprijatelja, koji su se borili
protiv Nezavisne Države Hrvatske za vrijeme Drugog svjetskog rata i protiv
Republike Hrvatske od 1990. do danas.
Neprijatelji koji
ostaju isti i tada i danas, a ti su (dobro ih znamo) Jugoslaveni,
Velikosrbi, Komunisti i njihovi
pokrovitelji u međunarodnoj zajednici.
Oni (ti neprijatelji) su tijekom 45 godina, propagandom
uspjeli prišiti Nezavisnoj Državi Hrvatskoj zločinački karakter, a poglavniku
dr. Ante Paveliću etiketu zločinca, i pokušali i pokušavaju povezati Nezavisnu
Državu Hrvatsku s novom državom Republikom Hrvatskom, i poglavnika dr-a. Antu
Pavelića s predsjednikom dr-om. Franjom Tuđmanom, nadajući se da će na tome
Republika Hrvatska:
- pasti i biti priključena nekoj trećoj Jugoslaviji,
- a ukoliko to ne uspije, da će otežati hrvatsko
osamostaljenje,
- a ako ni to ne uspije, njezinu afirmaciju.
Prvo (tj. Priklucenje nekoj trecoj Jugoslaviji) nisu
uspjeli, iako se još uvijek nadaju, a drugo (otezavanje hrvatskog
osamostaljenja) itekako jesu.
Medjuitim, mi smo danas svjesni: da ni oni ni njihovi
vanjski pokrovitelji ne odustaju, nego to pokušavaju u okviru nekakve
„regionalne politike». Svjesni smo i da se država mora neprestano braniti i da
se ne smijemo uzdati ni u koga.
To je iskustvo desetotravanjske generacije i iskustvo iz
90-ih godina prošlog stoljeća. Dragocjeno iskustvo koje ne smijemo zaboraviti.
Državni okvir kojeg smo postigli, unatoč svim mogućim poteškoćama, jedino je
jamstvo koje imamo za izgrađivanje Domovine u skladu s našim željama i
potrebama.
Afirmacija države, i slobode u njoj, traži od nas
GRADJANSKU HRABROST kako bismo izgradili narodni život na temeljima
samostalnosti i nezavisnosti, bez klečanja pred moćnima i bogatima.
Dragi naš Mario, konacno. završava svoje rjeci sljedecom porukom:
«OPRAVDAJMO ZRTVE IZ DALEKE I BLIZE PROSLOSTI RADECI NA
AFIRMACIJI SVEGA ONOGA ZBOG CEGA SU TE ZRTVE PALE.»
Na koncu, dozvolite mi da dovršim ove riječi, citiranjem dva kratka dijela
znanstvenoga rada tituliranog: «USTAŠTVO I NDH IZMEđU ZNANSTVENIH ISTRAŽIVANJA
I POLITIČKIH ODREDNICA» kojega je, u okviru Hrvatskog Instituta za Povijest,
elaborirao, nedavne 2009. godine, mladi hrvatski intelektualac doktor Ante
Birin, pripadnik najmlađe domovinske generacije.
Želio bih reći da ćemo:
unatoč svim dubokim posljedicama koje su hrvatskom narodu nanijele
stoljetna otrovna ideja jugoslavenstva i dugogodišnja perverzna ideologija
titoizma,
unatoč velikim štetama i posljedicama Domovinskoga rata,
unatoč velikoj konfuziji i korupciji koja je čak i nakon 20 godina formalne
slobode sveprisutna u Domovini, među inim, zbog vladavine prevelikog broja
pripadnika bivšega režima koji se predstavljaju kao tobože zapadni civilizirani
političari, a koji su ustvari ostali balkanci i komunisti, dakle unatoč svemu
tome, preko Birinovog djela, cemo moći sretno ustanoviti kako se u našoj
dragoj Domovini ipak, malo pomalo, polako ali solidno i stručno, pojavljuju
vrlo jasni pogledi na pravu povijest, pogotovo kod nekih mladih
visokoobrazovanih naraštaja.
U samom uvodu rada Ante Birin kaže ovako:
«Unatoc slomu komunizma
i raspadu Jugoslavije, ocjene Jugoslavenske historiografije o odredjenim
pojavama i dogadjajima iz novije hrvatske povijesti, osobito kada je rijec o
ustaskom pokretu i NDH-oj ostale su i sluzbenom verzijom hrvatske
historiografije.
Ovaj rad, preko niza primjera, nastoji ukazati na ovo politicko-ideolosko
tumacenje koje se i dalje, pod krinkom znanosti, pokusava nametnuti kao
nepristrano, a koje nam pokazuje kako se historiografija i dalje, unatoc
protivnim tvdnjama, koristi kao sredstvo politicke promicbe i nametanja
ideoloskih obrazaca.»
U sažetku iste publikacije (koja je tiskana tu u Argentini u naknadi
Hrvatskog doma lanjske godine, i koja će uskoro biti prevedena na druge
jezike), mladi hrvatski intelektualac, kome nitko ne može prilijepiti etikete
prošlosti, bistro demantira:
«Slom komunizma i raspad Jugoslavije otvorio je pocetkom
1990ih mogucnost za objektiv-niju znanstvenu analizu i reinterpretaciju novije
hrvatske povijesti, osobito kada je rijec o ustaskom pokretu i NDH-oj.
U mijesto toga, dotadasnje su ocjene jugoslavenske historiografije
- koje su se uklapale u
politicko-ideoloske okvire koje je nametala komunisticka partija i
jugoslavenska drzava - postale i
sluzbenom verziom hrvatske historiografije.
Svaki pokusaj osporavanja i reinterpretacije tih
politicko-ideoloskih ocjena i teza, kojima se tijekom skoro pedeset godina
sustavno ocrnjivalo ustaski pokret i NDH-u, pritom se, od jednog dijela
povijesnicara , proglasava pukim politickim i historiografskim revizionizmom...
Kada je o ustaskom pokretu rijec, on se i tako, dalje
prikazuje naci-fasisticki pokret za koji je izgleda bitno jedino to:
- da je u borbi za neovisnu Hrvatsku zagovarao naj
radikalnije metode borbe
i za koji se tvrdi:
- da je bio opsjednut nasiljen,
dok se, nasuprot tome,
- analiza uvijeta u kojima je nastao i oblikovao se,
- analiza njegovih osnovnih ciljeva i vanjsko politickih
cimbenika koji su predodredili buduca saveznistva, pritom:
jednostavno izostavlja ili stavla u drugi plan.
Istovjetna «znanstvena» metodologija –
- koja svjesno presucuje uzroke a istice posljedice,
- koja dogadjaje i procese hotimicno vadi iz povjesnog
konteksta i njima manipulira –
vidljiva je i u pristupu NDH-e koja se i dalje prikazuje
tek kao puka nacifasisticka tvorevina.
S podjednakim zarom, skojim se u historiografiji:
- i dalje cesto preuvelicavaju zlocini porazenih,
istovremeno:
- se besramno umanjuju zlocini pobjednika,
(kako to najbolje pokazuje primjer Bleiburga i Kriznog
Puta.)
Na koncu svojega briljantnog izlaganja nazalost bolno konstatira da:
«Ovo politicko-ideolosko tumacenje novije hrvatske
povijesti........postalo je i sluzbenim stajalistem Republike Hrvatske te je,
na neki nacin, LEGALIZIRANO IZVORISNIM OSNOVAMA Ustava Republike Hrvatske.
Te tako PRILIKA da
se, osiguravanjem Ustavne NEUTRALNOSTI drzave prema sukobima iz proslosti
jednom za uvijek PREVLADAJU STARE PODJELE, na taj je nacin PROPUSTENA, sto je
hrvatsku historiografiju ponovno PODREDILO politickim, a NE ZNANSTVENIM
odredicama.»
Ovo zadnje predstavlja razlog zbog kojega, jednostavno bi nadodao, znacaj
ovih nasih svakogodisnjih Konmemoracija u Dijaspori poprimaju nanovo puno
vecega smisla nego sto mi zamišljamo, barem sve dokle god demokratski zivot u
Hrvatskoj ne poprimi sadrzaj autenticne integralne slobode.
Draga braco Hrvati: neka jos jedno bude receno:
POVIJEST SE NE BRISE – NI U SVOJIM STRAHOTAMA NI U SVOJIM VELICINAMA,
NICIJA, PA NI HRVATSKA, NIKOME ZA VOLJU, LJUBAV, STETU ILI KORIST.
Slava svim hrvatskim palim borcima svih vremena!!!!
Živio deseti travnja!!!!
Živjela Integralna Sloboda Hrvatskog Naroda!!!!